7 pjesama, Marija Šuković

7 pjesama, Marija Šuković





Za mog psa

spakujte kosti za mog psa
on me hroptavo doziva
napolju vjetar obmanjuje kese
i njegov se lavež razliježe do groblja
neka mu neko donese da jede
ja usnuti moram

sipajte vodu mom žednom psu
njegova trka izdaje
u bijesnoj bali put je lutanje
vjetar ubrzava disanje

sklonite s ceste mog mrtvog psa
na kiši kvasa njegov leš
ne stigoh da ga sahranim
da je bar imao snage do mene
da ga kostima svojim nahranim


2018.


Neka meso ispašta

ja nisam ono što bi poželio voljeti
tek što možeš da me vidiš valjalo je truda

jer ne zalistah u saksiji gdje me posadiše
ja sam divlja biljka
odbjegla u drumove da diše
kamene cipele i razlog buntovnika
apstraktna slika
isklijala avangarda u bašti krompira
uskok preko reda, utroba nemira

dok vaše stvarnosti zaziru od isteka
ja sam rijeka, ja sam hladna rijeka

zaobiđite me uštirkani, ovo je pjesma smrada
ja sam nokat koji urasta i ne marim

neka meso ispašta
2018.

Prije no okopnim

Trošna je kartonska koža
znam, na
čeće me opet
i prah što
čuvah na sebi 
nanovo bi
će mi otet.

Tajni je mojoj strašno
u ovoj lakoj odori
brinem, kud li
ću s njom 
kad mi se tijelo obori,

kad budu po meni kopali
da joj se sasvim primaknu
kamo
ću dublje 
svud tu
đe zublje 
na moje klupko vijaju!

Dam li je nekom, bojim se,
osta
ću prazna posuda 
obi
čna, bolna i sopstvena 
karikatura i osuda.

Brinem, vrijeme mi kleca
ljuska se guli i puca
Jastvo, dovikujem tebe,
otvori, Suština kuca!


2018.



Poželjeh mraka


odzemljih se iz nadanja
po tijelu ostadoše crvi
i aroma larvi
u mojoj nozdrvi
požurih od kopna
i od gladnih rupa
i susretoh kišu
po koži mi zalupa
oslobodih oči
umih zemlju s vida
i zapeh jurišu
ali voda stade
nebo pusti svjetlo;
ne zadržah kišu
i jurih u svjetlu
ne videći ništa 
kopnom tvrde kore
a nos mi prodisa
kad šum omirisah
progovorih: more
primakoh se plavom
sa srcem u grlu
ranjiva koraka
ronih mu duboko
gdje se svjetlo tiša-
mrak; poželjeh mraka
pratiše me sitne ribe
tragom masne krvi
nasukah se, usnula
ti primijeti prvi


2018.





Sve

Boli me sve neizgovoreno.
I loše govoreno.

Boli me sve pogrešno shvaćeno
i neobjašnjeno

(jer sve se može razumjeti)

i nemiri poslije toga.
I pretvaranje da ih nema.

Boli me svaka tišina.

Boli me svako ćutanje
iza kog se predomisliš.

2018.


Vodi

zaletimo se vodi
gdje plešu utopljene biljke

budi otac u njihovom podnožju
jer suva je zemlja koju flekaš

ja bih da se pokažem u nagoti naličja
ti bi da do
čekaš da trulež ozeleni

zar nada tebi?
zar stid meni?

2018.


ZVUK

Kada budete zaspali 
ko će zvuk ovaj da ugosti? 

Na čije kosti 
kada padne zemlja 
zaboravićeš rov 
na koji vrh, na koji krov 
pokazuje ti žeđ 

koliko malih sebe 
već te iznutra grebe? 

Ko će ugostiti ovaj zvuk 
ako je moda biti nadmen 
i gluv 

i okretati novi list 
ko da je početaka hiljadu 

čist - misliti kako si 
a razviti čulo pakosti 

o drugome imati sud 
da je svakakav, da je lud 
ako se samo iskalupi. 

A ti u redu istosti 
u krugu svojih niskosti 
zanemaruješ dubine 
prihvataš tek djelić istine 
stisnut u naručju ega.

Tebi je hladno od zida svog.
Obješen trpi te bog. 

Ko će zvuk ovaj da ugosti
kada budete zaspali? 

Razasuće se po praznoj sali 
samo zidovi i ormari 
sa zadnjim glasom koji se sruši 
ostaće njegove jedine uši.  

 2019.

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".